Morana

Sa zimom svakom prilazi mi ona

Da zemlje naše hladnoćom zasije

I dok za preporodom njenim čeznem

Blistave vizije snova i gorčine

Odvlače misli moje

U kraljevstvima leda nestajem

Magijom njenom hladnom opčinjen

Stazama kročim zime i samoće

Koje za mene istkala je

Svojim prstima bijelim

I dok prilazim da poklonim se i kleknem

Pred ledenom kraljicom iz davninam

Sjetan vjetar šapuće mi glasom njenim

Kroz grane tamnih borova drevnih

Tugu njenu pronosi

Izvan dohvata smrtnika

Njen sveti prijestol stoji

Dva vuka bijela pod nogama njenim

U veličanstvensti njenom srebrnoj

Opet sastajemo se

„Sa zimom svakom uzimam ruku tvoju

Poleti sa mnom nad planine osame i smrti“

Umirući u ljepoti besramnoj

Tvoga daha sleđenog

Morana